Hoće li Balkan uvoziti radnu snagu iz Pakistana, Bangladeša

Statistički pokazatelji o nezaposlenosti u Hrvatskoj i susjednim državama jesu različiti, no iskustva zaposlenih i oni koji to žele postati uglavnom su ista ili vrlo slična – u potrazi za poslom, uvjetima rada, boljim primanjima mnogi žele promijeniti i krov nad glavom. Odlaze na Zapad i to više nije velika novost. Ono što jeste novost činjenica je da vlasti i u Hrvatskoj, i u Srbiji, pa i u Bosni i Hercegovini sve više razmišljaju o uvozu radne snage.

Priče građana u svim tim državama zvuče isto: „Isti ovaj posao za mnogo više novca mogu raditi negdje na Zapadu. Ako mogu birati, izabrao bih Njemačku. Kad se dobro razmisli, sve izračuna i podvuče crta, odgovor je samo jedan – idem“. U Njemačku se iz svih balkanskih država uglavnom i najviše ide, jer se tamo najlakše nađe posao. No, ide se i drugdje. Hrvatskim građanima, primjerice, zanimljiva je Irska gdje je otišao veliki broj, pogotovo mladih i ponajviše s istoka države.

Iako je hrvatska javnost negativno reagirala na mogućnost uvoza radne snage, a kalkuliralo se s dolaskom radnika iz susjednih država, prije svih Bosne i Hercegovine te Srbije, potom i Ukrajine, a onda i Srednjeg i Dalekog istoka, stvari se očito mijenjaju. Potvrđuje to i Davorko Vidović, savjetnik za radnu politiku i zapošljavanje u Hrvatskoj gospodarskoj komori (HGK), svojedobno i ministar rada i socijalne skrbi. Podsjeća kako je prije 10 godina Komora predstavila projekt imigracijske politike u službi razvoja, a koja je podrazumijevala uvoz radne snage. Priča je nepovoljno primljena.

A šta kaže statistika?
Statistika kaže: broj nezaposlenih u Hrvatskoj očito je niži nego ikad. U potrazi za poslom registrirane su posljednjeg dana kolovoza 134.453 osobe (u nedavnoj prošlosti ta je brojka gotovo dosezala gotovo pola milijuna ljudi). Stopa registrirane nezaposlenosti, po podacima za lipanj, iznosila je 8,8 posto. Minimalna plaća iznosi 400 eura, a prosječna 850.

Posljednjeg dana srpnja u Bosni i Hercegovini registrirano je 450.392 nezaposlenih u evidencijama službi za zapošljavanje. Stopa neregistrirane nezaposlenosti krajem lipnja iznosila je 35,7 posto, prosječna plaća 445 eura, a minimalna plaća, prema podacima Agencije za statistiku BiH, bila je 275 eura.

Podaci o broju nezaposlenih, bar prema statistici Nacionalne službe za zapošljavanje, za Srbiju su precizno definirani s početkom ove godine kada je bez posla bilo 625.786 osoba. Ministar za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja Zoran Đorđević nedavno je rekao kako je ta brojka pala na 570.000 osoba. Službeno, stopa nezaposlenosti iznosila je 14,8 posto (u prvom kvartalu ove godine), a prosječna plaća u Srbiji, prema podacima Republičkog zavoda za statistiku, iznosila je u lipnju 415 eura – minimalna dvostruko niže.

„Desno krilo javnosti, ono konzervativno plakalo je što će biti s kulturnim identitetom i slično, a lijevo krilo javnosti, ponajprije sindikati, na nož su dočekali takvu priču jer se, po njima, uvoze jeftini radnici da bi hrvatske radnike mogli manje plaćati i oni bi bili nelojalna konkurencija hrvatskim radnicima. Sve je to moglo funkcionirati u uvjetima visoke nezaposlenosti u Hrvatskoj, kad smo imali i do 400.000 nezaposlenih, pa su se donekle mogli razumjeti ti pritisci. Posljednje godinu i pol ili dvije stvara se mnijenje da se bez uvoza radnika neće moći“, smatra Vidović.

BiH i Srbija trebaju pratiti što se događa u Hrvatskoj
Realnijom smatra opciju da će Hrvatska u bliskoj budućnosti biti privlačnija radnicima iz susjedstva jer, „ako već napuštaju svoju zemlju, žele ići u prostor u kojem ne postoji jezična barijera i koje su bliže“. Kasnije, jer je riječ o dugoročnom procesu i potrebi za radnicima koja će u Hrvatskoj biti sve veća, najmlađa članica Europske unije morat će se okrenuti i drugim sredinama.

„Izgledan je uvoz radnika iz daljih destinacija, prvenstveno mislim na područje država koje imaju veliku emigraciju, kao što su azijske zemlje poput Pakistana i Bangladeša, kao i zemlje Bliskog istoka, posebno u potrazi za deficitarnim zanimanjima, kao što su npr. radnici u građevinskom sektoru, vozači kamiona, radnici u prerađivačkoj industriji… Za Hrvatsku je vrlo interesantna i Ukrajina, kao relativno bliska država, s malim troškovima integracije s obzirom na bliskost, kulturnu i povijesnu prije svega. U tim pravcima morat će se tražiti rješenje dugoročnog problema jer će se Hrvatska suočavati s nedostatkom radnika, a demografski trendovi to potvrđuju“, navodi Vidović.

Ukazuje i kako Srbija, ali i Bosna i Hercegovina, „mogu pažljivo gledati što se u Hrvatskoj događa da bi znali što će se njima dogoditi kroz desetak godina, jer se mijenja gospodarska struktura, jer tranzicijski kotač ide u tom, neminovnom pravcu“.

Rijetki bi došli
No, u ovom trenutku razloge kao što su niska primanja, sigurnost radnog mjesta, pa i uvjeti rada mnogi vide kao ograničavajuće kad je proces privlačenja strane radne snage u balkanske države u pitanju. Na pitanje je li u Srbiji sazrelo vrijeme za primjenu tzv. slovenskog modela po kojem se odobravanje zapošljavanja stranog radnika može omogućiti onda kada se dokaže da na domaćem tržištu nema raspoložive radne snage, sindikalistica Ranka Savić odgovara protupitanjem: „Koji će strani radnici dolaziti u Srbiju sa ovakvim platama?“ Smatra da to ne bi učinio niti jedan stranac.

„Nemam ništa protiv takvog modela, ali je veliko pitanje mogućnosti primene u Srbiji. S druge strane Srbija zapravo mora da reši još uvek veliku nezaposlenost stanovništva. Statistika idealizuje stvarnost, međutim ona uopšte nije idealna i ja ne verujem u podatke o broju nezaposlenih“, navodi Savić, predsjednica Asocijacije nezavisnih sindikata Srbije.

I ona za Srbiju, kao i Vidović za Hrvatsku, predviđa još težu situaciju i još veći problem s radnom snagom. Čak misli da će to u Srbiji ići i teže, jer će „vođenje politike u kojoj je Srbija zemlja jeftine radne snage, u kojoj su radnici ‘presrećni’ da rade za 200 eura, a građani (poreski obveznici) ‘oduševljeni’ što se daju milionske subvencije za „šrafciger“ industriju, dovesti do toga da će radnici dići ruke od rada u Srbiji i sve je masovnije napuštati“.

Problem je što i Njemačka traži ista zanimanja
I u Srbiji, baš kao i u Hrvatskoj, ali i Bosni i Hercegovini, popis pet najtraženijih zanimanja gotovo je identičan. Konkretno, u Srbiji su najčešće raspisivani oglasi za radna mjesta: prodavač, komercijalist, administrativni radnik, vozač i skladištar (magacioner); u Hrvatskoj: prodavač, konobar, čistačica, kuhar i vozač; u Bosni i Hercegovi su najtraženija zanimanja: prodavač, agent u pozivnom centru, komercijalist i unapređivač prodaje, vozač i konobar.

„Ne zaboravite da su tražena zanimanja i oni vrhunsko obrazovani – od liječnika do stručnjaka u IT sektoru. No, problem je što i hrvatskom, ali i drugim gospodarstvima u regiji nedostaju isti profili koji nedostaju i Njemačkoj. Neminovna je borba za isti tip radnika. Za navedenim profilima svugdje je prava jagma i privlače ih na različite načine, prije svega visokim plaćama, bonusima, nagrađivanjem. Druga skupina su oni u top pet traženih zanimanja i kod nas, a to su niskoobrazovani, pomoćni radnici“, ukazuje Vidović.

Tu, drugu vrstu radnika i Njemačka, ali i druge zapadne države zapošljavaju posljednjih 50-60 godina, posebno zahvaćajući u ex-YU bazen radne snage odvodeći radnu snagu za svoj građevinski sektor, transport i turizam, ali i uslužne djelatnosti. U tome se vakuumu, koji će se neminovno stvoriti i na Balkanu, treba razmišljati kako ta radna mjesta popunjavati radnicima iz regije.

Al Jazeerini sugovornici smatraju da će se zemlje regije morati okrenuti stvaranju atraktivne radne klime, prije svega visinom plaća, ali i nekim drugim beneficijama, povećavajući kvalitetu života u državi. Zbog toga, kaže Savić, mnogi bi i danas željeli raditi takve poslove, ali da budu adekvatno plaćeni. Postavlja pitanje zašto bi, npr. vozači, išli u Slovačku ili Češku raditi za 1.500 eura, ako bi takva primanja imali u Srbiji. No, nemaju jer im je plaća u Srbiji i četiri puta niža.

„I onda je potpuno jasno da je malo koja balkanska država privlačna za posao, jer su to države sa nizom problema. Zbog toga radna snaga ide ka uređenim evropskim državama, u kojima funkcionišu institucije sistema, u kojima se znaju pravila igre, u kojima se u krajnjoj liniji puno radi, ali se od toga rada pristojno i živi“, zaključuje Savić.

Izvor: Al Jazeera